уторак, 4. октобар 2016.

Moje misli


Iza mene šušti  lišće,jesen je, sunce se probija i pravi igru senki na mom računaru. Koliko je ustvari sve nepostojano i kako se sve menja tako brzo, taman se naviknem na tišinu i poverujem da je to dovoljno da počnem sa pisanjem i onda shvatim koliko misli lutaju, odlaze za lišćem koje leluja, okače se tako i vise i ne žele da rade ili budu uključene u proces stvaranja, jednostavno žele tako da vise na suncu i odmaraju. Ah možda su u pravu, meni nedostaje dokolica, potpuni nerad,samo ležanje na zemlji i posmatranje oblaka bi me usrećilo tek toliko da se pomirim sa sopstvenim mislima pa ćemo se kasnije dogovoriti šta ćemo i kako ćemo.

Pokret i zvuk, znam da me to oživi kad ponekad pomislim da sam nestala. Zvuk me probudi iznutra i pozove na pokret, ja bih sad od sreće plesala kao ovo lišće tamo vamo pustila bih da me vetar miluje i okreće, samo ne bih volela da sam list samotnjak, već da krasim drvo sa ostalima i lagano se uvijam i okrećem ka svetlosti.

Teško je uhvatiti sopstvene misli, one su neposlušne i žele stalno nečeg da se igraju baš kao deca. Ponekad mi se čini da ne mogu da ih razumem najbolje a onda mi jedan duhovnik reče da to i ne treba da pokušavam, već samo da ih volim, volim sada svoje misli, one će mi pokazati put do srca. Nije lako nijednom čoveku što je biće od duha, duše i tela, nije lako sastaviti se sam sa sobom a kamoli kraj i početak…bude mi žao što toliko razmišljamo o svemu i pridajemo značaj i težinu neku navlačimo a onda pokušavamo da  stresemo sa sebe. Niko neće da počisti za sobom, da se makar osvrne i pogleda kakvim mislima se bavio i šta je time izazvao.  A treba tako malo, samo da čovek pusti misli na sopstveno videlo,da ih pomazi, zagrli i ponovo vrati u sebe i onda će se i one smiriti, isto kao i deca, neće stalno nešto tražiti i zapitkivati i eto ti čoveče Božji mira koji toliko tražiš.